OGOLJENO

Zagrebački plesni ansambl
U koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih
Ogoljeno / Stripped
Trajanje: 55 minuta

Koreografkinja: Snježana Abramović Milković
Plesači: Sara Barbieri, Zrinka Lukčec, Andreja Široki, Tomislav Kvartuč, Marin Lemić, Marko Milić, Nikola Orešković, Ognjen Vučinić
Dramaturg: Saša Božić
Dizajner svjetla i scene: Branko Cvjetičanin
Kostimografkinja: Dženisa Pecotić
Skladatelj:Damir Šimunović
Glazbeni savjetnik za operu: Zlatko Madžar
Asistent koreografa: Ognjen Vučinić
Suradnica za kostimografiju: Emina Tataragić
Tehničar rasvjete: Saša Bogojević
Tonski tehničar: Kruno Miljan
Izvršna producentica: Mirna Čubranić
Fotograf: Jasenko Rasol

Ogoljeno je nova produkcija Zagrebačkog plesnog ansambla, u koreografiji Snježane Abramović Milković. Inspiriran žanrovskim obrascima opere nastao je plesni projekt za 8 plesača: članove ansambla i pozvane goste.

Svijet opere izrazito je fikcionalizaran i omogućava poigravanje sa stereotipima, mitovima na kojima počiva suvremenost. Melodramatičnost opere povezujemo s općim melodramatskim osjećajem života, kojim smo kroz medije svakodnevno napadnuti. Melodrama, kao žanr, operira s velikim temama, snažnim afektima, melankoličnim osjećajem gubitka, no istodobno obećava nenadani preokret - sreću da bi jednim udarcem moglo nastupiti drugo vrijeme, drugačija sudbina. Ogoljeno je ozbiljan, promišljen plesni projekt koji ironizira suvremenost i muško-ženske odnose, te u isto vrijeme upotrebljava jezik aluzije i priziva svojevrsni barokni imaginarij, iza kojega se pomalja animalni princip stvarnosti u koju smo uronjeni. Stanovita konfuzija rodnih uloga, preuzeta iz opera baroknih majstora, pokušava afirmirati oslobođenje od stereotipa koji još uvijek oblikuju naše iskustvo…. 8 vrsnih plesača vode gledatelja kroz pejsaže ekstrema i lažnih mitova koje nam stvarnost nudi...

Kombinacija apstraktnog pokreta i prenaglašeno dramatske ili pak lascivne geste karakteristika je koreografsko-plesnog jezika. Plesni se materijal temelji na istraživanju baroknog slikarstva; tijela izviru iz prostora u naizgled nemogućim oblicima, no nikada ne gube kontrolu, emocionalnu ili naprosto tjelesnu, a pojedinac nestaje u širim formacijama grupe. Inzistirajući na neočekivanim prekidima, te umetanjem gesti unutar konstantnog protoka pokreta, koreografija postiže neočekivanu tenziju.

Ogoljeno kao predstava ironizira vlastiti postupak, vlastiti kod, istodobno postavljajući pitanje: pokušamo li ogoliti našu izvanjskost, hoćemo li uopće nešto pronaći? Paradoksalno, predstava kao da slavi površinu, a ne urez u nju. Manipulirajući prepoznatljivim, no i imaginarnim citatima, Ogoljeno uprizoruje spektakl površine, ali i upozorava na pogubnost spektakularnosti u vremenu posvemašnje entropije emocija.

Saša Božić