NEŠTO, MOŽDA, SASVIM OSOBNO

Nešto, možda, sasvim osobno

Koreografija: Snježana Abramović

Dramaturgija: Saša Božić

Scena i oblikovanje svijetla: Branko Cvjetičanin

Kostimografija: Dženisa Pecotić

Glazba: Hrvoje Nikšić, Sven Pavlović

Video: Mak Vejzović, Hrvoje Franjić

Izvođač: Darija Doždor, Ana Krajtmajer, Zrinka Lukčec, Andreja Široki, Branko Banković, Ognjen Vučinić

Izvršna produkcija: Blaženka Kovač-Carić

Produkcija: Zagrebački plesni ansambl

U formi plesne predstave za šest izvodača postavljamo pitanje kako privatno, autobiografsko može biti ispričano što znači razložiti događajnost vlastitog iskustva kroz drugog, kako tijelo pamlı vlastite, a kako reproducira tuđe autobiografske trenutke....

Dvojba da ukupnost čovjekovih emocija, sjećanja, senzacija nikada ne može biti dostupna nekom drugom, jer nije dostupna ni njemu samom, istražuje se kreirajući oštre krokije banalnih meduljudskih odnosa na granici apsurdnog, duhovitog, surealnog Naglasak je ipak na plesnom iskustvu improviziranom iz zadanih ljudskih disharmoničnosti...

Fragmentiranost i onirička ikonofilija odraz su koreografske intuicije u restrukturiranju vlastitih malih povijesti…

Koreografska napomena: Predstava je podijeljena u 9 slika, ne tužno povezanih, dijelovi sjećanja ili trash backovi ali i snovidenja, om benuci postojanja kad budni sanjamo itt vidimo događaje drukčije Nazvala bih to vlastitom, a ne "isknvljenus slikom svijeta. Dozvoliti nam mogućnost da budeme svoji, svjesni svoje različitosti, da ронстрнато događaje na svoj način, da raspolažemo svojim životom vremenom kako želimo…možemo ga slobodno uzaludno potrošiti na naša maštanja i žudaje…možemo i uzalud čekati u ime ničega u što samo mi vjerujemo.

SCENE: san / everyday life / čekanje / opsesija/ štikle / fly me to the moon / sandva / tango /epilog: tjeskobni flamenco

Posveta: Predstavu posvećujem svojoj žudnji, maštanjima i čovjeku kojeg čekam. (Snježana Abramović)