MEA CULPA
Iritis: Mea Culpa
Kreirali i plešu: Frédéric Werlé, Camille Auburtin
Oblikovanje rasvjete: Pierre Montessuit
To je priča o jednom čovjeku...ne, o jednom plesaču...takoder o jednom koreografu? Čini se da više ne poznaje samog sebe. (U svakom slučaju on nije Fred Astaire, to je sigurno i on to zna.) Isprobavajući više ulazaka na scenu zaključuje da mu ni jedan ne odgovara. Na kraju nam se bolno povjerava: "Izgubio sam tjelesnu gipkost." I eto. Tu smo gdje smo.
To je priča o jednom plesaču koji se suočava sa svojim ograničenjima u trenutku kad je na sceni, što ga dovodi do razmišljanja o tome što je radio, tko je i što uopće želi raditi. Razvija ukrašeno kretanje u plesu: tako se igra svojom zavodničkom moći njišući senzualno karlicom; neusiljeno (često) priča karikirajući stilove koreografa s kojima je radio; nervira se (redovito) zbog nesigurnosti svog života plesača; strastveno se (mnogo) odaje svom plesu (to je Njegov Solo) protiveći se ženskom porijeklu svojih frustracija kao muškarca i kao plesača.
Ona je osvajačica. Ona je njemu uzela njegovo mjesto. Htio ju je istjerati ali ipak, ona je tako lijepa! Na kraju krajeva ipak je žena... Dakle...
Dakle, na kraju njegovog sola uhvatio ju je! Žena ga je napustila, a i scenografija također, on je ostao tamo, potpuno sam, zaista sam, zaista, zaista sam.
(Anne Rossard)
|