Maja Đurinović za 17. ediciju festivala

„Savičenta“ ili „Svetvinčenat“ je za mene riječ koja izaziva sretnu misao; od nje se ne može baš poletjeti (kao s Petrom Panom – uvijek nešto nedostaje, npr. vilinski prah), ali se može naslutiti Nedođija.
Jer u Savičenti ste mogli naići na stepenice koje vode u nebo, šetače po zidovima kojima nisu objasnili silu težu, skakače koji pokušavaju dohvatiti zvijezde, bilo što su na trenutak uhvatili božansku iskru Božjeg klauna, Čovjeka-ptice, ili su pozvali u pomoć fizikalne zakone trampolina. Pod tim impresivnim zvjezdanim nebom neki su bili skromni i krhki, drugi ga nisu ni zamijetili zaokupljeni osobnim bezdanima, iskušavanjem poznatih obrazaca života u dvoje, treći su upijajući energiju prostora vraćali zanosnim vitalizmom, četvrti prkose konvencijama, zajednici, gravitaciji – ukratko: razno raznim oblicima nesloboda, peti se pročišćuju ritualom... Na jednog je izvođača, kao s Dalijeve slike, pao veliki plišani tigar.
Festival u Savičenti je susret plesa i neverbalnog, fizičkog i ambijentalnog i multimedijalnog kazališta i novog cirkusa, borilačkih plesnih vještina, raznolikih inačica korpografija: tjelesnog ispisivanja misli, osjećaja i priča. Pokrenut s trećim tisućljećem naše civilizacije, narastao je u rijetko kulturno čvorište, susretište umjetnika i publike, nacija i rasa, poetika i stavova, žanrova i stilova. A sve to na ljetno zaigran, suptilan, nenametljiv i nepretenciozan način.

Prebirem po svojim osvrtima na Festival i bilježim, čini mi se, znakovite naslove članaka, (od prvog objavljenog u Vijencu 7. rujna 2000. do posljednjeg na Plesnascena.hr od 7. rujna 2015.).

Rasplesana istarska ljepotica: tako smo Savičenta i ja, „romantično“, započeli ovu vezu. Otkrila sam prekrasan gradić, i kao i mnogi s kojima se ovdje redovito susrećem, prihvatila „poziv na ples“!

U vedru renesansnom duhu: kako i dolikuje skladnoj, prisnoj i kreativnoj atmosferi Place i kaštela Grimani, tako primjerenoj poetici suvremenoga plesa. Što nije prepreka za nastup capoere, intervenciju visoke tehnologije ili hip-hopersku viziju Labuđeg jezera.

Pet dana plesnog polisa: spoznaja da u danima Festivala grad postaje državica „obećana zemlja“ plesa i pokreta za privilegiranu naciju utopista (svih zemalja). Pitam se: Može li to potrajati duže?

Od trampulina do screensavera: fascinirana sam dijapazonom ljudskog ludizma. Nepredvidivo i pomaknuto, uvijek drugačije mišljeno, tako različito u izvoru i razlogu djelovanja.

Plesna nadigravanja (i) Ispod, iznad i preko pozornice: spontano su se spojila dva naslova koji me asociraju na razigrani prostor Place, na različite, neočekivane perspektive trga pa su izvedbe ispred bunara, u loži, ispred zida Kaštela ili uličice uz crkvu. A naravno, iščekuje se centralni događaj večeri na velikoj sceni unutar zidina. (U međuvremenu su se pojavile tribine.) A sad je tu i Mediteranski centar!

Memento mori pod zvjezdanim nebom: krhka bića u potrazi za spoznajom, od prvoga zagriza u jabuku, ljubavnog ispunjenja bivanja u dvoje i samoće kraja do tajne prijelaza onkraj tjelesne prisutnosti. I Rekvijem. Jedne večeri nas je zatekla vijest o smrti Mercea Cunninghama, lijepim godinama, u snu. Nedaleko Savičente je Beram, odnosno Sveta Marija na Škriljinah sa začudnom freskom Plesa mrtvaca Vincenta od Kastva, naslikanom 1474. Smrt pleše, veselo, nestašno, uz glazbu kostura gajdaša… Da li je to prvi prikaz plesa u hrvatskoj umjetnosti?

Dorothy, Dorothy, odi me u Oz: Slamnigova poetska dosjetka doletjela je s hladnim vjetrom koji nas je više puta bezuspješno pokušao udaljiti iz gledališta. Posuđujemo od domaćina kapute; ravnateljica Snježana Abramović Milković organizira dekice, rakijice. Imamo gubitke u redovima ali ne priznajemo poraz!

Stopala koja obećavaju: nemoguće je upamtiti sve izvođače koji su plesali (sa) Savičentom, pa se i ne trudimo sve upoznati i imenovati. Ostaju utisci, ideje, duhovite „ludosti“, emocije, vještine, slike. I programi – za arhivu i pomoć u prisjećanju. Ali u maloj zemlji kakva je naša uglavnom poznajemo sve „svoje“ plesače i izvedbene umjetnike i nema ničeg boljeg od toga da kad već mislite da vas ništa ne može iznenaditi - otkrijete po koji novi par autentičnih, osebujnih stopala. I onda se može dalje.

Maja Đurinović