Vijenac, 13.09.2007.
Maja Đurinović

Program, raznolik i kvalitetan, ustrajao je na općem i humanom, zaigranom i angažiranom, bez jezičnih i svih drugih politikom nametanih barijera
Možda zbog capoere, borilačko-plesne vještine koja se njegovala kao izraz otpora raseljenih crnih robova, kojom je na prekrasnoj renesansnoj svetvinčenatskoj Placi otvoren 8. Festival plesa i neverbalnog kazališta, ili zbog moćnoga zvjezdanog neba koje bi sa svakim gašenjem umjetne rasvjete privlačilo poglede i pažnju, tek, gurajući se preko mostića za ulaz u kaštel Grimani, pomislila sam kakva bi to bila neobična, i za nas, stare borce, istovremeno trijumfalna smrt da nas pregaze u gužvi dok pokušavamo ući na plesnu predstavu?
No, dakako, nije bilo ni histerije ni panike, nego samo veselih primjedbi na temu, i nadam se da su svi ušli; tko nije uhvatio mjesto – a ovogodišnja su i dobrodošla novost postavljene tribine, posjedao bi po travi, ili ostao stajati. A neki iskusni i lukavi domaćini su, nakon cijele te gužve ulaska i hvatanja mjesta, ušetali s vlastitim sklopivim stolcem! I to je nešto što čini ovaj festival iznimno živim i posebnim: angažirana prisutnost djece i građana Svetvinčenta, koji uz međunarodnu plesnu populaciju i kazališnu publiku pomno prate gostujuća događanja u svom prostoru.
A program, raznolik i kvalitetan, ustrajao je na općem i humanom, zaigranom i angažiranom, bez jezičnih i svih drugih politikom nametanih barijera...

Izabela Šimunović, 31.07.2007.
dio teksta objavljen u Extri

U vrijeme kad je verbaliziranje misli u primata postala vrlo razvijena disciplina, u vrijeme mobitela, kompjutora, gadgeta, gps-a, laptopa, playstationa i ostalih alatki, potpuno je nadrealno, čak možda i perverzno, prisustvovati jednom festivalu imena "Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat". Stojeći na povjetarcu u centru istarske šume i slušajući mukanje starog boškarina shvatila sam o čemu se radi. Bacila sam mobitel u crvenu istarsku zemlju, pokazala rogove  nevidljivom digitalnom Bogu i krenula gledati plesne predstave.
Iako naš opći i svačiji Majmun još vrlo umorno spava u nama, sigurno mu za gledanje predstava koje prenose emociju - samo trebaju oči i uši jer nepotrebno je znanje jezika, mentaliteta ili tradicije. S takvom prednosti, koja ne iziskuje specifično obrazovanje ili određenu dob, ponovo sam se čudila tisućama čovjekolikih prijatelja iz raznih europskih zemalja koji su i ovog ljeta odlučili svoja krda i čopore dovesti na nova pojila. Migriravši u toplije krajeve, baveći se mitarenjem, preobilnim hranjenjem i kopuliranjem na šljunčanim plažama, fascinirala sam se primijetivši da ipak postoji jedna manjina koja osim trebljenja vlastitog krzna na vrućim istarskim grotama, više se voli nervozno gurati ispred ulaza u svetvinčentinski kaštel i nestrpljivo svaku večer zahtjevati još jednu predstavu. Tu se našla i moja malenkost, među raznolikim ljudima koji su me gnječili, djecom koja su se veselo gurala i turistima fasciniranim besplatnom ljepotom na koji su nabasali. Već osmu godinu ovaj plesni festival odvija se u gradiću  od 300 stanovnika - Svetvinčentu, mjestu koje još uvijek pamti tragove Mlečana, Francuza, Austrijanaca i Talijana. Priča započinje stoljećima u prošlost kad je prvi benediktinac zabio lopatu u istarsku crvenicu i odlučio ovdje podići svoj dom, veselo pjevajući na vrućem suncu "Ora et labora" (moli i radi).
A kaštel Grimani, zidan i rušen od trinaestog stoljeća, ovu odlično sačuvanu renesansnu tvrđavu obnovio je Marino Grimani, venecijanski vlasnik, koji je zasigurno već u 16. stoljeću zamišljao predstave u unutrašnjosti kaštela i pozornicu koja savršeno leži opasana kamenim zidinama. Na kamenoj Placi ispred kaštela srela sam Snježanu Abramović - Milković, voditeljicu Zagrebačkog plesnog ansambla, direktoricu festivala koja je vrlo organizirano vodila sva događanja i upitala što se zapravo ovdje događa?
- Evo ovdje smo već osmu godinu, sve odlično funkcionira i publika je zadovoljna. U plesu me užasno smeta zatvorena forma i u biti htjela sam programirati fizički teatar. Volim ljude koji performativno koriste tijelo. Moto ove godine? Sve je pokret, sve je ples, želim pokazati na koji se sve način može prikazati ples. Voljela bih da jednog dana možda dođe i slavna performerica Marina Abramović. Tema ove godine? U Hrvatskoj postoje samo dva festivala plesa i imati temu svake godine bio bi luksuz. Na ovom festivalu naše predstave vidjelo je oko 5000 ljudi. I vrlo sam zadovoljna.
- Ne vjerujem da si brala šparoge prije osam godina po Istri i samo ti je odjednom palo na pamet, evo i ja ću sad imati jedan svoj plesni festival i to baš usred Istre!
- Naravno da ne! Upoznala sam tadašnjeg župana prije desetak godina pukim slučajem u Ženevi. Htjela sam mala istarska mjesta animirati kroz kulturni sadržaj, a kad sam ugledala Svetvinčenat shvatila sam da su ova scenografija i kaštel Grimani kao stvoreni za kazalište.
U ovih pet dana gledali smo 11 različitih predstava (Capoeira, Hrvatska, De De Dance Company & Wee Dance Company, Izrael/Njemačka: Berlin-Jaffa shortcuts, Forum za novi ples i Srpsko narodno pozorište Novi Sad, Srbija: Jezik zidova, Matej Kejžar, Slovenija: Senser, Momentum, Velika Britanija: Memento Mori, Mirjana Preis i Studio za suvremeni ples, Hrvatska: Maraton, Kombinirane operacije, Hrvatska: Vertigo/Bloom, Alias, Švicarska: I want to go home, Teatar Exit, Hrvatska: Zapadni kolodvor, Branko Potočan & Fourklor, Slovenija: Rekel ni nič, a odšel je kot da bi vse povedal, Maja Drobac, Hrvatska: Vjeverice na juriš) i meni se osobno sviđala najviše sviđala "Alias - i want to go home", koreografa Guilherma Botelha.
- I meni je najzanimljiviji Alias. - kaže Snježana
Tu se obraćam i obrazovanoj i kazališno neobrazovanoj publici. Mi kroz godine radimo edukaciju publike. Vjeruj mi, nije bilo lako kroz godine zainteresirati ljude da to bude društveni događaj. Došli su službeno i programatori raznih plesnih festivala iz Italije, Latvije i iz Praga, u smislu ostvarenja budućih suradnji s festivalom u Svetvinčentu. Ako želimo kvalitetnije turiste treba ih privlačiti kulturnim sadržajima, a ne isključivo čevapima s ajvarom i lukom. Puno više cijenim kad netko zbog našeg festivala postane turist.
- Što je ples?
- Potpuno oslobađanje svih energija, kao da čupaš utrobu. Energija seksualnih, najnižih i najviših strasti.
I moram priznati da danas u doba kad "svaka baba ima svoj festival", osobito na hrvatskoj obali, vrlo je teško naći nešto što nije komercijalno ili potpuno bez duha i ambijenta. Dakle, u Istri festivali putuju po istarskom ipsilonu kao po zvučnoj vilici, pa tako počevši od Pulskog filmskog festivala, priča se nastavlja u Svetvinčentu, a onda odlazi u Motovun. Iako će ovaj kulturni elektrovod završiti kao dekadentno mladenačko veselje u Motovunu, bila sam oduševljena brojem ljudi koji su s velikim zanimanjem pratili svetvinčentski festival modernog plesa. I tako jašući putevima hrvatske turističke zbilje, po bijelim prašnjavim cestama središnje Istre, od Labina do Bala i od Premanture do Sovinjaka, svaki ozbiljan putnik uvijek treba stati potrebitim gospođama koje stopiraju uz cestu nebi li možda saznao kakav zgodan stari recept. Pokupivši šinjoru s velikim paketom utonula sam u dijalekt prepun prastarih mudrosti:
- Idem na delo! A već mi niko nije sta pol sata. A nosim sto jaja. To treba prodat! Prodajem po jednu kunu, malo jeftinije nego u u butigi.
 A ja sam vam rođena seljanka! Ne biš mogla bez zemlje živit. Mi sve jedemo domaće iz vrta. U dućanu kupujemo samo ako je preša, samo deterđent za veš i vim za pranje. Imam ja svoje: pomidore, krumpire, blitvu, grah, jaja i sir, ma sve! Daj nam Bog zdravlja, e! I kako bih ja živila bez zemlje, a kako!? Ali nitko više neće na kampanju, treba se puno delat! A što kuham? Istarsku maneštru, a meso samo možda dvaput na šetimanu, svo povrće iz vrta, i napravim miće lazanje pa stavim u juhu ili samo onako.
- Ja sam rođena građanka, ali vrlo sam radosno i sa zanimanjem slušala recepte ove djevojke sa sela. Iskrcala sam gospođu na benzinskoj stanici nadomak Pule i krenula u u još jednu avanturu kroz visoke čemprese i gustu makiju.

Zadarski list, 25.07.2007.

Raznovrstan i zanimljiv program privukao je brojnu i šaroliku publiku koja je imala priliku gledati predstave na nekoliko lokacija, uključujući i glavnu pozornicu u srednjovjekovnom kaštelu Morosin-Grimani.  Zahvaljujući festivalu, istarski gradić prometnuo se u renomirano i popularno okupljalište svih ljubitelja plesa i umjetnosti općenito, te je postao temeljem budućeg Mediteranskog plesnog centra koji će imati sjedište u kaštelu kojemu predstoji obnova. Direktorica festivala Snježana Abramović-Milković istaknula je da se festival ne povodi trendovima i da pri odabiru programa nikad ne poseže za razvikanim koreografskim imenima, već svojom selekcijom programira festival koji stvara trendove. Sudeći po odazivu publike i reakcijama stručne javnosti, njezina naizgled samouvjerena izjava i nije daleko od istine.

kupus.net, 25.07.2007.

Na osmom Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu izvedeno je jedanaest predstava iz Velike Britanije, Švicarske, Izraela/Njemačke, Hrvatske, Slovenije i Srbije. Nevjerojatno, ali istinito, umjetničkoj voditeljici festivala Snježani Abramović uspjelo je još jednom oteti publiku razvikanijih i marketinški moćnijih filmskih festivala iz okolice (ili možda sad već nije preuzetno reći: stvoriti svoju vlastitu publiku) koja u istarski gradić teško izgovorljiva imena dolazi po porciju plesa.

Jutarnji list, 25.07.2007.
Brnimir Pofuk

Čudesno mjesto u koje se čovjek mora vratiti
Umjesto nabrajanja tko je sve nastupao na festivalu, bit će uvjerljivije ako kažem da sam i ove godine ostao prekratko i da ću druge godine ostati puno duže.
"Iako takoreći nadomak Pule, istarski gradić Svetvinčenat dovoljno je daleko od svjetlosnog zagađenja velikih turističkih središta da ima raskošno zvjezdano nebo u ljetnim noćima.
A kada se u večerima Festivala plesa i neverbalnog kazališta još priguše ili ugase ulična svjetla, unutrašnjost renesansnog kaštela postaje ne samo auditorij, nego i opservatorij. Čovjek bi mogao satima sjediti i u okviru tišine kamenih zidina promatrati ples zvijezda i planeta iznad svoje glave, s glazbom ili bez nje.
I zato, pogotovo u ovom suludo ubrzanom vremenu, nema vremena za sjedenje u tišini i mraku koji potraju tek nekoliko sekunda prije nego što sine svjetlo reflektora na pozornici na kojoj se događaju najraznovrsniji pokreti koje nazivamo plesom.
U nedjelju, treće večeri ovogodišnjeg festivala, na veliku, svake godine opremljeniju pozornicu i pred sve više i više gledatelja, izašao je samo jedan par umjetnika za opis čijeg nastupa pojam ples nije dovoljan...
...No, onda je došao kraj, za mene čudesniji što se poklopio s mojom vlastitom fantazijom o ljudima i zvijezdama. Sva su se svjetla ugasila, a dvoje plesača pretvorilo se u dvije točke svjetla koje još neko vrijeme plešu prije nego što se stope u jedno svjetlo, jedan život i jednu ljubav i onda utrnu. Mit o dvoje ljubavnika ("Orfej i Euridika"!) ipak je preživio."